„Dobro veče.
Mene su poslali iz štaba.
Ja ću vam pomoći!“
Da li znate makar jednu osobu za koju ste sigurni da je izdržala celu dijetu, koliko god ona trajala, bez da malo štrpne i čapne u prolazu?
Ne znam ni ja!
Razumete onda zašto neću da se pravdam što me nije bilo duže vreme...
Sustiglo me letnje žege breme :)
Malo „depra“, malo smor – kreativni blokator!
Iako nisam trenirala već duže vreme niti držala neku specijalnu dijetu (mada sam vodila računa o ishrani) od početka ove kure do danas sam skinula 7 kilograma, od čega ćemo za nešto više od jedne trećine zahvaliti Exitu.
Da, drage moje... Exit je uspeo na vagi da prešiša skoro dvomesečno mukotrpno odricanje i fizički rad. Četiri dana divljanja, spaljivanja i nespavanja je uradilo više nego pola kure!
Što bi trebalo da nam kaže šta?
Izlazite, đuskajte, prštite ... smršati hoćete, živi biti uskoro nećete...
To me negde vraća i na ono dobro staro vreme s kraja srednje škole i početka faksa... Duge dane bez ikakvih ozbiljnih obaveza, kada me je bilo svuda, a ponajmanje u kući. Vikendi su se protezali na čitave četrdesetosmočasovne nizove kojima se kraj nije nazirao. Dani isprekidani poslepodnevnom dremkom čiji je jedini cilj bio resetovanje zarad novog divljanja. Đuskanjem, nespavanjem i besomučnim trošenjem su se bespovratno gubile hiljade i hiljade kalorija.
A onda se zaposliš...
Sediš osam sati piljeći u računar, čim kreneš kući juriš prvo mesto u prevozu da se „zasluženo umorna “ strovališ na prvu slobodnu stolicu. Piješ po sedam masnih kafa dnevno, „obročiš“ po pekarama, a već prvi rođendan koleginice proslavljaš uz sitne kolače koje si do tada čak i na slavama izbegavala. Za sledeću rođendansku proslavu već krećeš da degustiraš sve redom, ubacuješ se u razmenu recepata, daješ svoje predloge za poboljšanje ovog ili onog, a nakon niza godina učestvuješ u utrkivanju ko će da napravi ili naruči bolje kolače i nestrpljivo čekaš kad će svi da obeduju pa da se bacimo na slatko.
U zimskom periodu, pored rođendana zaposlenih, redovno se obeležavaju i porodične slave, rođenja, krštenja, dečji rođendani, skidanje pelena, upis u školu, pobeda malog na opštinskom takmičenju u šahu ili (još bolje) osvojena gvozdena kugla za dekino prvo mesto na takmičenju Mesne zajednice u boćanju, kumovljeva kupovina garaže za novu Zastavu ili je prvi komša digao rogove na krovu.
Razlog nije bitan, u plemenu se sve mora proslaviti!
Sitni kolači postaju „must have“, ali zato slede dalja utrkivanja ko će doneti bolje predjelo, slanu tortu i hrskavo pečenje...
I tako.... i dalje sediš osam sati dnevno, stolica ti sve uža, pa posle određenog vremena počinješ da je obeležavaš ubeđena u to kako ti dušmani tokom vikenda namerno zamenjuju! U ponedeljak se čudiš kako to da nije zamenjena i već pišeš zahtev za novu radnu stolicu sa drugim dimenzijama i obrazloženjem da te od ove „boli kičma“.
Iz godine u godinu kupuješ sve veći konfekcijski broj „s pravom gunđajući“ kako ovi kreatori prave modele za anoreksične kosture i kako veličine farmerica uopšte više nisu merodavne.
„U moje vreme ja sam uvek nosila 29!“ ljutito se osvrćeš po radnji pazarskih farmerica gde ti prodavačica otima iz ruku veličinu 32 i suptilno sugeriše da probaš broj 33... sa elastinom...
Ljubomorno gledaš mršave izjelice sa savršenim metabolizmom kada ti kažu kako su se sinoć baš dobro najele, odbijajući da shvatiš da je između njihovog i tvog najedanja poprilična razlika u količini tovara u tanjiru.
Onda dođe leto, malo se stešeš, pocrniš te se ni celulit ne vidi, budeš sebi za nijansu lepša preplanula tešeći se kako nisi još za bacanje i nikada se, naravno, ne vraćajući na staru („nezaposlenu“) kilažu.
Vremena za đuskanje i divljanje sve manje,sna nam je potrebno sve više, kilogrami se skidaju sve teže, a čak se i taj razulareni Exit dešava samo jednom godišnje. Pri čemu, moram vam priznati – ovo je poslednji na koji sam išla sva 4 dana. Stigle godinice, ne može se više izdržati!
Dakle, osim povremenih izlazaka, mukotrpnih vežbi i dijete, šta nam drage moje „matore ribetine“ još preostaje?! Koja je to rekreativna uživancija uvek dostupna posle koje se možemo osećati čak i bolje nego posle dobrog izlaska, uz koju se topimo, mršavimo i sve u svemu najbolje osećamo?
Nijedna druga do ona koja uključuje i „cimera“, dotičnog „paglača kauča“ sa zalepljenim daljinskim u jednoj ruci i drugoj najčešće negde u gaćama...
Zato – frknite TV kroz prozor, izbacite kauč, pošaljite decu bilo gde, obezbedite se zalihama potrepština, spustite roletne, isključite telefon i propisno „mugadajte“ po vikendu!
U ponedeljak kao i svaka dobra žena, majka, domaćica, prvo njemu otvorite bolovanje.
Zatim se blago izgužvane natakarite na visoke štikle.
Namažite crveno.
Bez trunke griže savesti zamandalite vrata razbacanog stana i krenite na posao namirisane samo feromonima i osmehom...
- Sitni kolači ?!
- Može... a i ne mora...
No comments:
Post a Comment